radij (prema lat. radius: zraka), simbol Ra (znanstv. lat. radium), prirodni radioaktivni kemijski element (atomski broj 88, relativna atomska masa 226,025). Poznata su četiri radijeva prirodna radioizotopa s masenim brojevima 223, 224, 226, 228 (najstabilniji je 226Ra, s vremenom poluraspada 1600 godina). Radij je jedan od najrjeđih elemenata u prirodi, gdje ga na 1000 t eruptivnoga stijenja ima u prosjeku samo 2 do 3 mg. Sav radij koji danas postoji u prirodi potječe od radioaktivnoga raspada težih elemenata, uranija, torija i aktinija. Pri radioaktivnom raspadu radija njegovi se atomi pretvaraju u atome radona, a oni u atome olovnog izotopa 206Pb. Radij su 1898. otkrili P. Curie i M. Curie-Skłodowska u uraninitu na temelju njegove specifične aktivnosti, koju nisu mogli protumačiti samo prisutnom količinom uranija i polonija. Metalni radij u čistom stanju dobili su prvi put M. Curie-Skłodowska i francuski kemičar André Debierne (1910).
Elementarni radij sjajan je bijeli metal (gustoća 5 g/cm³, talište 700 °C), vrlo nestabilan na zraku i u vodi, kemijski vrlo sličan bariju. Dobivanje radija iz ruda koje ga sadrže u vrlo maloj količini težak je i skup proces. Veće količine (oko 1 g/t) sadrži uraninit u Češkoj, DR Kongu i Kanadi. Radij se može dobiti elektrolizom klorida ili redukcijom oksida aluminijem u visokom vakuumu. Proizvodi se i rabi u obliku soli: klorida, bromida, karbonata, sulfata. Uporaba radija zasniva se na njegovoj radioaktivnosti. Do 1950. mnogo se rabio u antitumorskoj terapiji i za proizvodnju svjetlećih premaza za brojčanike satova i različitih instrumenata. Služio je također kao izvor zračenja u nuklearnim istraživanjima, u radiografiji metala i kao izvor radona. Kako je kancerogen (najčešće može uzrokovati rak kostiju), u novije je doba u medicini i industriji zamijenjen sigurnijim i jeftinijim izvorima zračenja. Radij je u spojevima dvovalentan; njegovi spojevi, koji zbog radioaktivnosti svjetlucaju, kemijski su vrlo slični barijevim spojevima.
